Charles Perrault (1628-1703), francuski književnik klasicističkog razdoblja, revolucionirao je dječju književnost služeći na dvoru Luja XIV.
Njegova zbirka “Bajke moje majke guske” (1697.) označila je početak pisane bajke kao književne vrste, transformirajući narodne priče u književna djela. “Vile” (“Les Fées”), manje poznata Perraultova bajka, kroz priču o dvije sestre suprotnih karaktera govori o moći ljubaznosti i dobrote.
Njezina jednostavna, ali snažna moralna poruka – da unutarnja ljepota nadmašuje fizičku i materijalno bogatstvo – jednako je relevantna danas kao i prije tri stoljeća.
Perrault je kroz bajke kritizirao društvene nepravde i slavio vrline poput skromnosti i iskrenosti, stvarajući bezvremenske priče koje i danas očaravaju čitatelje.
Kratki sadržaj
Uvod
U malom selu na rubu guste šume živjela je udovica s dvije kćeri. Starija kći, koja je bila slika i prilika svoje majke, pokazivala je sve odlike razmažene i zlobne djevojke – bila je ohola, nepristojna i sebična. Na njezinu nesreću, bila je i izrazito ružna, što je samo pogoršavalo njezinu ogorčenost prema svijetu.
Mlađa kći, potpuna suprotnost svojoj sestri, naslijedila je očevu dobrotu i majčinu ljepotu. Djevojka je bila izvanredne ljepote, ali što je još važnije, posjedovala je srce puno ljubaznosti, strpljenja i suosjećanja prema svima oko sebe.
Majka, zaslijepljena pristrasnošću, obožavala je svoju stariju kćer unatoč njezinom odvratnom ponašanju, dok je prema mlađoj osjećala samo prezir i zavist.
Svakodnevni život mlađe kćeri bio je ispunjen teškim kućanskim poslovima – morala je dvaput dnevno hodati do udaljenog izvora po vodu, čistiti kuću od jutra do mraka, kuhati obroke za cijelu obitelj i trpjeti neprestane uvrede svoje majke i sestre.
Unatoč nepravednom postupanju, djevojka nikada nije izgubila svoju urođenu dobrotu niti se požalila na svoju tešku sudbinu.
Selo u kojem su živjele bilo je poznato po neobičnim pričama o vilinskim stvorenjima koja su navodno obitavala u obližnjoj šumi. Mještani su vjerovali da vile ponekad uzimaju oblik običnih seljaka kako bi iskušale ljudsku dobrotu, no većina je ove priče smatrala pukim praznovjerjem.
Sama ideja o vilama koje nagrađuju dobra djela i kažnjavaju loša bila je tek usputna misao u glavama većine seljana, no uskoro će se pokazati istinitom na način koji će zauvijek promijeniti živote dviju sestara.
Jednog vrućeg ljetnog dana, kada je sunce nemilosrdno pržilo, majka je poslala svoju mlađu kćer do udaljenog šumskog izvora po vodu.
Put do izvora bio je dug i naporan, a težak bakreni vrč samo je otežavao putovanje. Ipak, mlada djevojka krenula je bez prigovora, tiho pjevušeći kako bi si olakšala put kroz gustu šumu. Nije ni slutila da će taj naizgled običan odlazak po vodu promijeniti njezin život zauvijek.
Zaplet
Stigavši do izvora nakon dugog i iscrpljujućeg hoda kroz šumu, mlađa sestra sjela je na trenutak da se odmori prije nego što napuni svoj vrč vodom. Iznenada, iz gustog grmlja pojavila se stara žena odjevena u poderanu odjeću.
Njezino lice bilo je izborano od starosti, a leđa pogrbljena kao da nosi težak teret. Drhtavim glasom, starica je zamolila djevojku za gutljaj vode, objašnjavajući da je previše slaba da sama zahvati vodu iz izvora.
Bez trenutka oklijevanja, mlađa sestra uputila je starici topli osmijeh i rekla: “Naravno, dobra ženo, dopustite mi da vam pomognem.”
Iako je i sama bila umorna od dugog puta, djevojka je napunila svoj vrč svježom izvorskom vodom i pažljivo ga prinijela staričinim usnama, pridržavajući joj glavu kako bi mogla lakše piti. Starica je pila polako, a voda joj je osvježavala isušene usne i grlo.
Nakon što je utažila žeđ, starica je pogledala djevojku s neobičnim sjajem u očima i rekla: “Hvala ti, dijete moje. Tvoja dobrota rijetko se viđa u ovim vremenima.
Za svoju ljubaznost bit ćeš nagrađena.” U tom trenutku, staričina pohabana odjeća počela se transformirati u raskošnu haljinu protkanu zlatnim nitima, njezina pogrbljena leđa izravnala su se, a lice je zasjalo nezemaljskom ljepotom. Pred zapanjenom djevojkom sada je stajala veličanstvena vila.
“Svaki put kada progovoriš,” objavila je vila melodičnim glasom, “iz tvojih usta padat će ruža ili dragulj.” Prije nego što je šokirana djevojka stigla išta reći, vila je nestala u bljesku svjetlosti, ostavljajući za sobom samo lagani miris cvijeća koji je lebdio u zraku.
Zbunjena, ali uzbuđena, djevojka je požurila kući s punim vrčem vode. Kada je stigla, majka ju je odmah počela grditi zbog dugog izbivanja. “Gdje si bila toliko dugo?” upitala je oštrim tonom. “Oprostite, majko,” odgovorila je djevojka, a iz njezinih usta ispale su dvije ruže i tri bisera koji su pali na pod s nježnim zvukom.
Majka i starija sestra gledale su u nevjerici dok je mlađa djevojka objašnjavala svoj susret s vilom. Sa svakom izgovorenom riječju, njezina usta ispuštala su nove ruže i dragulje. Pohlepna majka, videći ovo čudo, odmah je odlučila poslati svoju stariju kćer do izvora, nadajući se da će i ona primiti sličan dar.
“Požuri do izvora,” naredila je majka starijoj kćeri, “i ako vidiš staricu koja traži vodu, budi ljubazna prema njoj.”
Starija sestra, očiju punih zavisti prema novostečenom daru svoje mlađe sestre, nevoljko je uzela najljepši srebrni vrč u kući i zaputila se prema šumi. No, umjesto da hoda do izvora, zahtijevala je da je majka odveze u kočiji većinu puta, žaleći se cijelim putem na “besmislen zadatak” koji mora obaviti.
Rasplet
Starija sestra stigla je do izvora vozeći se u kočiji gotovo cijelim putem, a posljednjih nekoliko metara morala je hodati sama.
Za razliku od svoje mlađe sestre koja je strpljivo čekala, ona je odmah počela gunđati zbog vrućine i neugodnosti. Nakon što je napunila svoj skupocjeni srebrni vrč, sjela je pod stablo i čekala, neprestano se žaleći na dosadu.
Ubrzo se pojavila prekrasna mlada žena odjevena u elegantnu haljinu, koja je pristupila izvoru. Bila je to zapravo ista vila koja je ranije nagradila mlađu sestru, ali ovaj put odlučila je iskušati stariju sestru pojavljujući se u liku prelijepe plemkinje. Vila je uljudno zatražila gutljaj vode, govoreći da je putovala izdaleka i da je vrlo žedna.
“Zar me ne vidite kako odmaram? Zašto bih ja, kći ugledne gospođe, trebala služiti vodu poput obične sluškinje? Ako ste žedni, poslužite se sami,” odgovorila je starija sestra arogantno, ne ustajući sa svog mjesta.
“Ali ja samo tražim mali gutljaj vode,” rekla je vila strpljivo, iskušavajući djevojku još jednom.
“Ako ste toliko žedni, sami si zahvatite vodu. Nisam ovdje da služim neznancima,” odbrusila je starija sestra, okrećući glavu s gađenjem.
Vila je u tom trenutku odbacila svoj prekrasni izgled i otkrila svoj pravi identitet. “Tvoja oholost i nepristojnost jednako su ružni kao i tvoje srce,” rekla je Vila ozbiljnim glasom. “Za svoju neljubaznost primit ćeš dar koji odgovara tvojoj prirodi. Od sada, svaki put kada progovoriš, iz tvojih usta padat će zmija ili žaba.”
Nakon što je izrekla kletvu, vila je nestala u vrtlogu svjetlosti, ostavljajući stariju sestru u stanju šoka i nevjerice. Djevojka je požurila kući, uvjeravajući sebe da je sve što se dogodilo samo plod njezine mašte. Međutim, čim je stigla kući, majka ju je nestrpljivo dočekala, pitajući: “Jesi li srela vilu? Što ti je darovala?”
Kada je starija sestra otvorila usta da odgovori, na užas svih prisutnih, iz njih su ispuzale dvije zmije i jedna odvratna žaba. “Što se to događa?” vrisnula je majka, a još više gmizavih stvorenja palo je na pod. Kuća se ispunila zapanjenim vriskom dok su majka i kći shvatile punu težinu vilinske kletve.
Bijesna majka, umjesto da prihvati da je kletva posljedica kćerinog ponašanja, odmah je okrivila mlađu sestru. “Ovo je sigurno tvoja krivnja!” povikala je, tjerajući mlađu kćer iz kuće. “Tvoja sreća donijela je nesreću tvojoj sestri! Odlazi i više se nikada ne vraćaj!”
Protjerana iz jedinog doma koji je ikada poznavala, mlađa sestra lutala je šumom, plačući zbog nepravde. Međutim, sa svakom suzom koja je padala, iz njezinih usta ispadali su biseri i dijamanti, stvarajući svjetlucavu stazu za njom. Nakon nekoliko sati hodanja, naišla je na mladog princa koji je bio u lovu sa svojom družinom.
Princ, zadivljen mladom djevojkom koja je ronila suze od dijamanata i govorila riječi koje su se pretvarale u ruže, odmah je osjetio privlačnost prema njezinoj unutarnjoj i vanjskoj ljepoti. Saslušao je njezinu priču s velikim suosjećanjem i, dirnut njezinom dobrotom unatoč svemu što je pretrpjela, zamolio ju je da pođe s njim u njegov dvorac.
Zaključak
Princ je odveo djevojku u svoj kraljevski dvorac gdje ju je predstavio kralju i kraljici. Očarani njezinim čarobnim darom, ali još više njezinom skromnošću, dobrotom i prirodnom ljepotom, kralj i kraljica toplo su je prihvatili.
Princ, koji se zaljubio u djevojku na prvi pogled, zaprosio ju je već idućeg dana, a ona je, pronašavši iskrenu ljubav nakon toliko patnje, prihvatila njegovu prosidbu s radošću.
Vijest o djevojci koja govori dragulje i ruže brzo se proširila kraljevstvom, dosežući na kraju i do njezine majke i sestre. Kad su čule za sreću koja je zadesila mlađu kćer, pohlepa i ljubomora izjedale su ih iznutra.
Starija sestra, čija se kletva pogoršala s vremenom, sada je iz usta izbacivala još više gmizavih stvorenja sa svakom riječi koju bi izgovorila. Njezin život postao je pakao jer više nije mogla govoriti bez da uzrokuje užas oko sebe.
Majka, suočena s posljedicama svoje nepravedne ljubavi prema starijoj kćeri, pokušala je pronaći način da poništi kletvu. Putovala je od sela do sela tražeći vilu, ali vila se nikada više nije pojavila. S vremenom, majka je shvatila težinu svoje pogreške – njezina slijepa pristranost i okrutnost prema mlađoj kćeri dovele su do prokletstva starije.
Na dan vjenčanja mlađe sestre i princa, cijelo kraljevstvo slavilo je. Mlada princeza, ne zaboravljajući svoju prošlost, poslala je kraljevsku kočiju po svoju majku i sestru, praštajući im sve patnje koje su joj nanijele. Ipak, ogorčene zbog njezine sreće, majka i sestra odbile su poziv, previše ponižene da se suoče s osobom koju su toliko nepravedno tretirale.
Princ i princeza živjeli su u ljubavi i sreći do kraja života. Njezin dar – ruže i dragulji koji su padali dok je govorila – koristili su za pomaganje siromašnima i potrebitima diljem kraljevstva. Njihova dobrotvorna djela i ljubav prema svojim podanicima učinili su ih najvoljenijim vladarima koje je kraljevstvo ikada imalo.
Priča o “Vilama” ostaje bezvremenska pouka o tome kako se dobrota i iskrenost nagrađuju, dok se oholost i zloba kažnjavaju. Kroz suprotne sudbine dviju sestara, Perrault majstorski ilustrira kako naši postupci i karakter, a ne vanjština ili društveni položaj, određuju našu istinsku vrijednost i konačnu sudbinu.
Tema i ideja djela
Charles Perraultova bajka “Vile” nosi snažnu moralnu pouku upakiranu u čarobnu priču koja je jednako relevantna danas kao i u 17. stoljeću kada je napisana. Središnja tema djela je kontrast između dobrote i zlobe, te posljedice koje naši izbori imaju na naš život i sudbinu.
Primarna ideja koju Perrault istražuje jest da istinska ljepota dolazi iznutra i da se dobrota, ljubaznost i nesebičnost uvijek nagrađuju, dok se oholost, sebičnost i zloba neizbježno kažnjavaju. Ova jednostavna, ali moćna poruka predstavljena je kroz alegorijski prikaz dviju sestara suprotnih karaktera i njihovih različitih životnih puteva.
Bajka također istražuje temu socijalne pravde u svijetu gdje često vlada nepravda. Mlađa sestra, unatoč tome što je tretirana kao sluškinja u vlastitom domu, zadržava svoju urođenu dobrotu i na kraju biva nagrađena životom o kakvom većina ljudi može samo sanjati.
S druge strane, starija sestra, koja uživa povlašteni položaj zahvaljujući majčinoj pristranosti, suočava se s tragičnim posljedicama svoje arogancije i neljubaznosti.
Perrault suptilno kritizira i društvene norme svog vremena, posebno one vezane uz obiteljske odnose i materijalizam. Kroz lik majke koja slijepo favorizira jednu kćer dok drugu tretira kao slušknju, autor ukazuje na destruktivne posljedice takvih nepravednih obiteljskih dinamika. Istovremeno, kroz magični dar ruža i dragulja, odnosno zmija i žaba, Perrault simbolički povezuje unutarnju ljepotu s vanjskim blagostanjem, a unutarnju rugobu s vanjskom odbojnošću.
Bajka istražuje i ideju iskušenja kao sredstva otkrivanja istinskog karaktera. Vila ne otkriva odmah svoj identitet, već se pojavljuje u obličju potrebite starice odnosno elegantne plemkinje, testirajući tako istinsku prirodu sestara kada misle da ih nitko ne gleda.
Ovaj element iskušenja služi kao podsjetnik da naš karakter nije definiran onim što radimo kada nas drugi gledaju, već našim postupcima kada mislimo da nas nitko ne vidi.
Konačno, “Vile” govore o transformativnoj moći ljubaznosti. Jedan jednostavan čin dobrote – nuđenje vode žednoj starici – potpuno mijenja život mlađe sestre.
Ova ideja da naizgled mali činovi ljubaznosti mogu imati dalekosežne posljedice duboko je ukorijenjena u moralnom kompasu bajke i služi kao podsjetnik čitateljima da svakodnevna dobrota nikada nije uzaludna.
Analiza likova
Perraultovi likovi u bajci “Vile” nisu kompleksni u psihološkom smislu, ali su snažni arhetipovi koji utjelovljuju određene vrline i mane, služeći kao moralni putokazi za čitatelje. Svaki lik ima jasno definiranu ulogu u priči i predstavlja određene ljudske kvalitete ili nedostatke.
Mlađa sestra utjelovljenje je savršene vrline. Njezina dobrota nije posljedica vanjskih očekivanja ili straha od kazne, već proizlazi iz istinske unutarnje ljepote i suosjećanja prema drugima.
Unatoč nepravednom tretmanu u vlastitom domu, ona zadržava svoj integritet i nikada ne postaje ogorčena ili osvetoljubiva. Njezina fizička ljepota odražava njezinu unutarnju dobrotu, stvarajući harmoniju između vanjštine i unutrašnjosti koja je rijetka u stvarnom životu, ali česta u bajkama.
Zanimljivo je da mlađa sestra nema ime, što je čini univerzalnim simbolom dobrote s kojim se svaki čitatelj može poistovjetiti.
Njezin razvoj kao lika nije dramatičan – ona počinje kao dobra osoba i ostaje takva do kraja, ali njezine okolnosti dramatično se mijenjaju kao rezultat njezine nepromijenjene dobrote. Kroz nju, Perrault pokazuje da istinska vrlina nije samo nagrađena materijalnim bogatstvom, već i iskrenom ljubavlju i srećom.
Starija sestra predstavlja potpunu suprotnost – ona je zlovoljna, sebična, ohola i nepristojna. Njezina fizička ružnoća odražava njezin unutarnji karakter, ponovno stvarajući simetriju između vanjskog izgleda i unutarnje prirode.
Za razliku od mlađe sestre koja trpi nepravdu bez prigovora, starija sestra uživa nezasluženu majčinu naklonost, ali i dalje ostaje nezadovoljna i zavidna.
Njezin susret s vilom razotkriva njezinu pravu prirodu – čak i kada je izričito upućena da bude ljubazna, ona ne može nadvladati svoju osnovnu sebičnost.
Magična kazna koja joj je dodijeljena – zmije i žabe koje padaju iz njezinih usta – savršena je poetska pravda koja fizički manifestira njezinu unutarnju rugobu i zlobu. Kroz nju, Perrault upozorava na opasnosti oholosti i manjka suosjećanja.
Majka je možda najkompleksniji lik u bajci, iako je njezina psihologija jedva naznačena. Ona utjelovljuje nepravednost i pristranost, favorizirajući jednu kćer dok drugu tretira kao sluškinjuu.
Kroz nju, Perrault kritizira roditeljsku pristranost i slijepu ljubav koja ne vidi mane voljenog djeteta. Majčina nepravedna ljubav prema starijoj kćeri ironično doprinosi kćerinoj propasti – da je bila strožija i pravednija, možda bi starija kći razvila bolje osobine.
Majka također predstavlja materijalističke vrijednosti društva, više cijeneći potencijalne materijalne koristi (ruže i dragulji) nego istinsku dobrotu.
Njezina pohlepa i zavist dovode do toga da na kraju izgubi obje kćeri – jedna je prokleta, a druga odlazi u bolji život. Kroz nju, Perrault pokazuje kako materijalizam i nepravednost dovode do samoće i patnje.
Vila djeluje kao moralni arbitar priče, iskušavajući likove i dodjeljujući nagrade i kazne prema njihovim zaslugama. Njezina sposobnost da mijenja oblik – pojavljujući se kao bespomoćna starica jednoj sestri i kao elegantna plemkinja drugoj – simbolizira iskušenja koja dolaze u različitim oblicima. Ona predstavlja pravdu koja je slijepa na društveni položaj ali vidi istinski karakter.
Princ ima manju ulogu u priči, ali predstavlja nagradu za vrlinu. Važno je napomenuti da se on zaljubljuje u mlađu sestru prije nego što saznaje za njezin magični dar, prepoznajući njezinu istinsku vrijednost zbog njezine dobrote i ljepote, a ne zbog materijalnog bogatstva koje može stvoriti.
Jezik, stil i pripovijedanje
Perraultov stil u bajci “Vile” odlikuje se elegantnom jednostavnošću i jasnoćom koja je karakteristična za francusku klasicističku književnost 17. stoljeća.
Za razliku od kasnijih romantičarskih bajki koje su bogate detaljnim opisima i emocionalnim izljevima, Perrault piše koncizno i precizno, fokusirajući se na radnju i moralnu pouku više nego na atmosferu ili psihološku složenost likova.
Jezik kojim se Perrault služi je odmjeren i uglađen, reflektirajući njegov socijalni status i obrazovanje. Iako se bavi narodnim pričama, njegov stil nosi jasan pečat dvorske kulture – on piše za obrazovanu aristokratsku publiku, a ne za seljake. Njegove rečenice su gramatički složene ali sintaktički jasne, što olakšava razumijevanje priče i njezine poruke.
Struktura naracije slijedi klasični obrazac bajke – započinje formulaičnim “Bilo jednom davno” (u originalnom francuskom “Il était une fois”), postavlja početnu situaciju, razvija zaplet kroz čarobni element, i završava sretnim krajem za dobrog protagonista.
Ovaj predvidljivi narativni luk pruža čitatelju osjećaj sigurnosti i zadovoljstva kroz potvrdu moralnog reda gdje dobro pobjeđuje zlo.
Perrault koristi treće lice sveznajućeg pripovjedača koji ima pristup mislima i osjećajima svih likova, iako se rijetko zadržava na psihološkoj analizi.
Ovaj pripovjedački glas je autoritet koji ne dovodi u pitanje magične elemente priče i koji implicitno podržava njezin moralni svjetonazor. Pripovjedač povremeno daje suptilne moralne komentare, vodeći čitatelja prema željenom zaključku.
Dijalog u “Vilama” je ekonomičan ali učinkovit, često služeći za karakterizaciju likova. Kroz način govora likova – pristojan i ljubazan kod mlađe sestre, nasuprot grubom i oholom kod starije – Perrault ekonomično ocrtava njihove karaktere i vrijednosti. Također, dijalog služi za napredovanje radnje i naglašavanje moralnih lekcija.
Simbolizam igra važnu ulogu u Perraultovom stilu. Ruže i dragulji koji padaju iz usta mlađe sestre simboliziraju ljepotu i vrijednost dobrih riječi, dok zmije i žabe koje izlaze iz usta starije sestre predstavljaju otrovan i odbojan karakter zlih riječi. Ovi simboli nisu suptilni – namjerno su očiti kako bi moralna pouka bila jasna svima, uključujući i mlađu publiku.
Perrault koristi i kontrast kao ključno stilsko sredstvo. Suprotstavljanje dviju sestara – jedne lijepe, dobre i maltretirane nasuprot drugoj ružnoj, zloj i maženoj – stvara jasnu dihotomiju koja ne ostavlja prostora za moralne nijanse. Ovaj crno-bijeli prikaz moralnosti tipičan je za bajke i pojačava njihovu didaktičku funkciju.
Vremenska struktura u “Vilama” je komprimirana i selektivna. Perrault preskače duga razdoblja i fokusira se samo na ključne trenutke koji nose narativni ili moralni značaj. Rečenice poput “Živjeli su sretno do kraja života” elegantno premošćuju duge vremenske periode bez potrebe za detaljnijim opisom.
U cjelini, Perraultov jezik i stil pokazuju majstorsku ravnotežu između umjetničke profinjenosti i didaktičke jasnoće. Njegov elegantan, ali pristupačan stil pisanja omogućio je njegovim bajkama da pređu kulturne i vremenske granice, zadržavajući svoju relevantnost i privlačnost stoljećima nakon što su napisane.
Povijesni i kulturni kontekst
Charles Perrault stvarao je u zlatnom dobu francuskog klasicizma, tijekom vladavine “Kralja Sunca” Luja XIV, u periodu koji je kasnije nazvan “Grand Siècle” ili “Veliko stoljeće”. Ovaj povijesni kontekst ključan je za razumijevanje njegove zbirke bajki i specifično priče “Vile”.
Francusko društvo 17. stoljeća bilo je strogo hijerarhijsko, s apsolutističkim monarhom na vrhu i jasno definiranim društvenim slojevima.
Dvor u Versaillesu, koji je Luj XIV izgradio, postao je središte kulturnog i političkog života Francuske. Kao član dvora i kraljevski službenik, Perrault je bio duboko uronjen u ovu kulturu, što se odražava u njegovim bajkama kroz motive dvorova, prinčeva i princeza, te kroz naglasak na uglađenosti i profinjenosti.
Paradoksalno, unatoč tome što je pisao za aristokratsku publiku, Perrault je za svoje bajke inspiraciju našao u narodnoj tradiciji. Priče poput “Vila” postojale su u usmenoj predaji stoljećima prije nego što ih je Perrault zapisao.
Njegov genij leži u tome što je ove rustikalne narodne priče preoblikovao u uglađenu književnost prikladnu za salone Versaillesa, istovremeno zadržavajući njihovu suštinsku moralnu poruku.
Kulturno, Perraultovo doba bilo je period napetosti između različitih struja mišljenja. Kao član Francuske akademije,
Perrault je bio uključen u poznatu “Querelle des Anciens et des Modernes” (Spor između Starih i Modernih), gdje je zagovarao modernu francusku književnost nasuprot klasičnoj grčkoj i rimskoj tradiciji. Ova pozicija “modernog” odražava se u njegovim bajkama koje, umjesto da oponašaju klasične mitove, stvaraju novu književnu tradiciju utemeljenu na domaćem folkloru.
Religijski kontekst također je važan za razumijevanje Perraultovih bajki. Francuska 17. stoljeća bila je duboko katolička zemlja, i kršćanske vrline poput poniznosti, milosrđa i dobrote prožimaju Perraultove moralne pouke. U “Vilama”, nagrađivanje skromnosti i kažnjavanje oholosti jasno odražava kršćanski moralni svjetonazor.
Društveni položaj žena u Perraultovo vrijeme bio je izrazito ograničen, s malo prava i mnogo očekivanja u pogledu njihovog ponašanja. Žene su bile vrednovane prvenstveno prema svojoj ljepoti, uglađenosti i sposobnosti da budu dobre supruge i majke.
U tom kontekstu, zanimljivo je da Perrault u “Vilama” prikazuje žensku protagonisticu koja, iako utjelovljuje tradicionalne vrline poput ljubaznosti i poslušnosti, također pokazuje unutarnju snagu i moralnu čvrstoću. Njezina nagrada nije samo brak s princom (iako je to svakako dio sretnog završetka), već i priznanje njezine inherentne vrijednosti.
Književni kontekst u kojem je Perrault pisao također je značajan. Iako danas bajke smatramo prvenstveno dječjom književnošću, u Perraultovo vrijeme one su bile namijenjene i odrasloj publici.
Njihova jednostavnost bila je stilistički izbor, a ne prilagodba dječjem razumijevanju. Zbirka “Bajke moje majke guske”, u kojoj je objavljena i priča “Vile”, izvorno je objavljena pod imenom Perraultovog sina, možda kako bi autor zaštitio svoj ugled ozbiljnog akademika.
Ekonomski kontekst Francuske 17. stoljeća također se reflektira u bajci. Ovo je bilo vrijeme merkantilizma, kada je bogatstvo nacije mjereno količinom zlata i dragog kamenja koje posjeduje. U tom svjetlu, magični dar mlađe sestre – sposobnost da govori dragulje – ima i ekonomsku dimenziju koja bi bila vrlo značajna Perraultovim suvremenicima.
Širi europski kontekst također je važan. Perraultovo doba bilo je vrijeme kada su velike europske sile konsolidirale svoje monarhije i širile se kolonijalno.
Francuska je bila na vrhuncu svoje moći pod Lujem XIV, a francuski jezik i kultura dominirali su europskim dvorovima. Perraultove bajke, uključujući “Vile”, postale su dio ovog kulturnog izvoza i utjecale su na razvoj dječje književnosti diljem Europe.
Osobne refleksije i dojmovi
Bajka “Vile” možda nije među najpoznatijim Perraultovim djelima poput “Pepeljuge” ili “Uspavane ljepotice”, ali nosi jednako snažnu i bezvremenu poruku koja nadilazi stoljeća i kulturne razlike.
Čitajući ovu priču danas, ne mogu a da ne budem impresioniran jednostavnošću s kojom ona prenosi kompleksne moralne lekcije o vrijednosti dobrote i opasnostima oholosti.
Ono što me posebno fascinira u ovoj bajci jest način na koji Perrault koristi fantastične elemente da istakne vrlo stvarne ljudske osobine i vrijednosti.
Magični darovi koje vila daje sestrama – ruže i dragulji nasuprot zmijama i žabama – služe kao savršene metafore za utjecaj koji naše riječi imaju na svijet oko nas.
Lijepe riječi, poput onih koje izgovara mlađa sestra, uistinu su poput dragocjenosti i cvijeća koje obogaćuju živote drugih, dok grube i zlobne riječi, poput onih starije sestre, ostavljaju otrovni trag poput zmija.
Dinamika između majke i njezinih kćeri također pruža bogat materijal za razmišljanje. Majčina slijepa ljubav prema starijoj kćeri zapravo je oblik zanemarivanja – ne pružajući joj granice i korekciju, ona joj čini medvjeđu uslugu, dopuštajući razvoj njezinih najgorih osobina.
S druge strane, njezina okrutnost prema mlađoj kćeri paradoksalno je čini otpornijom i jačom osobe. Ovo nije opravdanje za roditeljsku okrutnost, naravno, ali ilustrira kako nepravda ponekad može isklesati karakter na načine koje privilegija ne može.
Princova uloga u priči također je vrijedna razmatranja. Za razliku od nekih drugih bajki gdje je princeza pasivna figura koja čeka spasitelja, u “Vilama” princ je gotovo sporedni lik – nagrada za vrlinu, a ne pokretač radnje.
Mlađa sestra ne duguje svoju sudbinu njegovom herojstvu, već vlastitoj dobroti koja ju je dovela do susreta s vilom. Ovo je osvježavajuće moderno za priču iz 17. stoljeća.
Simbolizam vode u bajci također mi se čini značajnim. Izvor na koji djevojke odlaze po vodu mjesto je transformacije i istine.
Voda, kao simbol života i čistoće, postaje test karaktera – spremnost da se podijeli voda s potrebitima razlikuje istinsku dobrotu od površne pristojnosti. U svijetu gdje čista voda postaje sve dragocjeniji resurs, ova metafora dobiva novu dimenziju značenja.
Kontrastna sudbina dviju sestara ostavlja snažan dojam o poetskoj pravdi koja rijetko postoji u stvarnom životu. U realnosti, dobra djela često prolaze nenagrađena, a zlodjela nekažnjeno.
Bajke poput “Vila” zadovoljavaju našu duboku psihološku potrebu za svijetom u kojem postoji moralni red, gdje dobrota pobjeđuje a zloba biva kažnjena. Iako znamo da stvarni svijet nije tako jednostavan, ova vrsta narativa pruža utjehu i moralni kompas, posebno mlađim čitateljima.
Ono što me najviše dojmilo u “Vilama” jest kako Perrault uspijeva izbjeći pretjerano moraliziranje unatoč jasnoj moralnoj poruci priče.
On ne propovijeda izravno – umjesto toga, pušta da posljedice postupaka likova govore same za sebe. Ova suptilnost dio je razloga zašto njegove bajke i danas ostaju uvjerljive, izbjegavajući zamku zastarjelog didakticizma koji bi ih mogao učiniti neprivlačnima suvremenim čitateljima.
Utjecaj djela na književnost
Perraultova zbirka bajki, uključujući i manje poznatu priču “Vile”, ostavila je neizbrisiv trag na svjetsku književnost, posebno na razvoj dječje književnosti i žanr bajke. Njegov utjecaj proteže se daleko izvan granica Francuske i njegovog vremena, oblikujući naše razumijevanje i očekivanja od bajki sve do današnjih dana.
Prije Perraulta, bajke su postojale prvenstveno kao dio usmene narodne tradicije, prenošene s generacije na generaciju bez standardiziranog pisanog oblika.
Zapisivanjem i literarnim oblikovanjem ovih priča, Perrault je učinio ključni korak u transformaciji bajke iz folklora u književni žanr. Njegova verzija “Vila”, kao i druge bajke iz zbirke “Bajke moje majke guske”, postale su kanonski tekstovi kojima se kasnije generacije pisaca vraćale kao izvorima.
Braća Grimm, koji su stoljeće kasnije sakupljali i objavljivali njemačke narodne priče, bili su pod značajnim utjecajem Perraultovog rada.
Njihova verzija priče slične “Vilama”, pod naslovom “Gospa Holle” ili “Majka Hulda”, pokazuje jasne sličnosti u strukturi i moralnoj pouci, iako s različitim kulturnim nijansama.
Kroz utjecaj na braću Grimm, Perraultov pristup bajkama indirektno je oblikovao cijelu kasniju tradiciju sakupljanja i literarnog oblikovanja narodnih priča diljem Europe.
Hans Christian Andersen, danski pisac koji je stvorio neke od najljepših bajki 19. stoljeća, također je bio pod utjecajem Perraultovog stila i strukture.
Andersenove originalne bajke poput “Male sirene” ili “Ružnog pačeta” pokazuju sofisticiraniju psihologiju likova i kompleksniju moralnu poruku od Perraultovih, ali zadržavaju osnovnu strukturu nagrade za vrlinu i kazne za manu koja je tako jasno ilustrirana u “Vilama”.
U modernoj književnosti, motivi iz “Vila” pojavljuju se u raznim adaptacijama i reinterpretacijama. Koncept magičnog dara (ili kletve) koji se manifestira kada lik govori postao je prepoznatljiv tropom u fantasy književnosti.
Suvremeni pisci često preuzimaju ove klasične motive i subvertiraju ih, istražujući kompleksnije moralne nijanse nego što su to činile originalne bajke.
Film kao medij također je bio pod značajnim utjecajem Perraultovih bajki. Disney je adaptirao nekoliko Perraultovih priča, iako “Vile” još nisu dobile svoju mainstream filmsku adaptaciju. Ipak, motivi iz ove bajke pojavljuju se u raznim filmovima, a struktura nagrade za dobrotu i kazne za zlobu ostaje temelj mnogih dječjih filmova.
Feminističke reinterpretacije bajki, koje su postale popularne od 1970-ih nadalje, često su koristile Perraultove priče kao polazišnu točku za kritiku tradicionalnih rodnih uloga.
“Vile” su posebno zanimljive iz ove perspektive jer prikazuju žensku protagonisticu čija vrijednost, iako dijelom povezana s njezinom ljepotom, prvenstveno proizlazi iz njezinog karaktera i postupaka.
Psihološke interpretacije bajki, populariziramo radovima Brune Bettelheima, pronalaze u Perraultovim pričama duboke arhetipske strukture i simbole. U “Vilama”, kontrast između dvije sestre može se tumačiti kao unutarnji psihološki konflikt između različitih aspekata osobnosti, a ne samo kao vanjska moralna pouka.
U obrazovanju, Perraultove bajke, uključujući “Vile”, koriste se generacijama za poučavanje djece moralnim vrijednostima i književnim konvencijama.
Jednostavnost strukture i jasnoća moralne pouke čine ove priče idealnim uvodnim tekstovima za mlade čitatelje, uvodeći ih u svijet književnosti kroz priče koje su istovremeno zabavne i poučne.
Perraultov utjecaj proteže se i na moderne koncepte o prirodi dječje književnosti. Njegova sposobnost da piše priče koje su istovremeno pristupačne djeci ali zanimljive i odraslima postavila je standard za dječju književnost koji i danas nastojimo dostići.
Najbolja dječja književnost, prema ovom standardu, ne patronizira svoju publiku već im nudi sadržaj koji je prilagođen njihovom razumijevanju ali ne pojednostavljen do točke banalnosti.
Konačno, Perraultove bajke, uključujući “Vile”, pomogle su definirati sam koncept europske kulturne baštine. Ove priče postale su dijelom zajedničkog kulturnog jezika koji prelazi nacionalne granice, povezujući različite europske tradicije kroz zajednički narativni fond.
U doba kada Europa ponovno promišlja svoje kulturno jedinstvo i različitost, Perraultove bajke podsjećaju nas na duboke zajedničke korijene europskih narativa.
