Umjetnost putuje kroz vrijeme, ali imena najpoznatijih hrvatskih slikara kao da imaju svoju posebnu putovnicu—ona ih vodi od srednjovjekovnih freski do najsuvremenijih galerija.
Najpoznatiji hrvatski slikari obilježili su ne samo domaću, već i europsku likovnu scenu, ostavljajući trag koji se zrcali u svakodnevnom životu, arhitekturi pa i turističkim kartama.
Kako su njihovi radovi oblikovali našu kulturnu baštinu toliko da se o njima priča širom svijeta?
Iznenadit će vas kako obična šetnja zagrebačkom ulicom otkriva imena zbog kojih Hrvatska blista na svjetskoj mapi umjetnosti.
1. Vlaho Bukovac
Vlaho Bukovac, pravo ime Biagio Faggioni, rođen je 4. srpnja 1855. u mirnom Cavtatu, tik uz more koje je često bio motiv njegove mladosti.
Teško je naći osobu koja je toliko promijenila lice hrvatskog slikarstva krajem 19. i početkom 20. stoljeća kao što je to napravio ovaj slikarski genijalac.
Njegovi portreti pršte životom; promatrate ih, a kao da možete čuti šapat modela, osjetiti težinu tišine u sobi.
Iako je bio začetnik hrvatske moderne, Bukovac se nije držao samo jedne škole – elegantno je preskakao s akademizma na realizam, pa do radoznalih poteza impresionizma i simbolizma.
Nije bio samo slikar Cavtata – djelovao je u Zagrebu, Parizu, Pragu.
Dovoljno je prošetati Strossmayerovom galerijom ili zaviriti u Nacionalni muzej moderne umjetnosti i naći ćete tragove njegovog kista čak i tamo gdje ih najmanje očekujete.
Koliko je bio plodan? Priča se da je iza sebe ostavio više od tisuću radova, od monumentalnih fresaka do nježnih pejzaža.
No nije motiv ono što Bukovca čini posebnim, već trenutak s kojim zarobi svjetlo.
Ako ste ikad stajali pred njegovim portretom i osjetili da vas netko iz prošlosti promatra – to je njegov pravi pečat.
2. Zvonimir Mihanović
Kad spomenete ime Zvonimir Mihanović u društvu, gotovo svaki ljubitelj umjetnosti će odmah zamisliti kristalno čiste dalmatinske zaljeve, mirne barke i beskrajne plave horizonte.
Rođen u Donjem Sitnu pokraj Splita 1946., Mihanović je ostao neraskidivo vezan uz motive svoga kraja.
Njegov hiperrealistički stil postao je svojevrsni zaštitni znak hrvatske slikarske scene.
Mihanovićeve slike naizgled prkose stvarnosti, toliko su precizne da se čini kao da more stvarno šušti pod prstima promatrača.
Nije neobično da njegovi radovi završe u zbirkama svjetskih kolekcionara – od poslovnjaka do političara.
Cijene njegovih slika dostižu iznose o kojima mnogi slikari mogu samo sanjati, a strastveno ih ponekad stvarno izvodi tek pet do šest godišnje.
Atelje u splitskim Mejama, uređen po uzoru na Picassovu radionicu u Parizu, pravi je mali muzej mediteranske inspiracije.
Tamo nastaju prizori koji podsjećaju na miris mora, zvuk galebova i tišinu ljetnih popodneva.
Studirao je na renomiranoj École des Beaux-Arts u Parizu, što mu je otvorilo vrata šire europske umjetničke zajednice.
Premda ga međunarodni uspjeh nije udaljio od hrvatskih motiva, Mihanović ne skriva ponos prema rodnom kraju.
Njegove slike, pune nostalgije i sjete, vraćaju gledatelja na djetinjstvo na kamenitoj obali, gdje je i sami možda bacao kamenčiće pod more.
Tko god je imao priliku diviti se njegovom radu uživo, zna zašto ga mnogi smatraju jednim od najprepoznatljivijih hrvatskih slikara današnjice.
3. Mersad Berber
Mersad Berber, rođen 1940. godine u Bosanskom Petrovcu, ostavio je dubok trag na likovnu scenu Hrvatske i regije.
Njegove slike je gotovo nemoguće zamijeniti s djelima drugih—one pršte detaljima, slojevitim simbolima i, naravno, prepoznatljivom melankolijom kojoj se često vraćao.
Studirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Ljubljani, gdje je već tada pažnju profesora skretao svojim neobičnim rukopisom.
Legenda kaže da je prvi put izložio radove još kao student, i to u vrijeme kada je konkurencija bila oštra kao siječanjska bura na Jadranu.
U Zagreb je došao kasnije, ali Zagreb ga je prihvatio kao “svog”—uvijek su ga zvali na velike izložbe i kulturna događanja.
Berberov opus nadahnut je bosanskohercegovačkom poviješću, ali i svakodnevicom običnih ljudi.
U njegovim grafikama vidi se duh prošlih vremena, miris bosanske kave, šapat stare avlije.
Iz svakog portreta izbija osjećaj nostalgije, kao kad probudite uspomenu na djetinjstvo, pa vam srce zaigra iako znate da se to vrijeme više ne vraća.
Izlagao je diljem svijeta—od Londona do Tokija, ali uvijek je naglašavao da su mu najdraži trenuci oni kad rukom dotiče stare drvene ramove u svom ateljeu, okružen obiteljskim fotografijama i knjigama.
Kritičari često kažu da je Berber “slikao sjećanja”, a iako su njegovi motivi prožeti tugom, u njima uvijek ima zrnce nade—onaj sitni optimizam koji ne dozvoljava da bacimo koplje u trnje.
4. Edo Murtić
Kad spomenete apstraktnu umjetnost u Hrvatskoj, nemoguće je zaobići Edija Murtića.
Rođen je 1921. u Velikoj Pisanici, a njegov slikarski rukopis toliko je snažan da ga i laik prepozna na prvi pogled.
Njegove žarke boje i ekspresivne poteze kistom neki su nazivali „vulkanom na platnu”.
Murtić je izlagao na gotovo svim kontinentima.
Doslovno stotine samostalnih i skupnih izložbi nosi njegov potpis, a djela mu danas čuvaju renomirane galerije i muzeji, od Tate Gallery u Londonu do zbirke Peggy Guggenheim u Veneciji.
Čuti da je Murtić „hrvatski Picasso” nikome tko je vidio njegove slike ne zvuči pretjerano.
Osim slikarstva, Murtić je bio zaluđen grafikom, muralima, mozaičkim ciklusima—čak je radio i scenografije za kazalište.
U život je unosio istu onu energiju kakvu prepoznajemo u njegovim radovima: živi, neustrašivi potez, bez zadrške.
U hrvatskoj umjetnosti ostavio je trag kakav se ne briše lako, kao trag čamca kroz modro Jadransko more.
5. Ivan Rabuzin
Ivan Rabuzin, rođen 1921. godine u malom selu Ključ kraj Novog Marofa, uvijek je isticao koliko su mu korijeni važni.
Njegove slike ne možete zamijeniti ni za što drugo; pune su oblika nalik oblacima, pastelnih boja i gotovo djetinje čiste prirode.
Nije završio akademiju, već je majstorstvo brusio stolarskim rukama, satima promatrajući prirodu između Varaždina i Zagreba.
Kada je prvi put izlagao šezdesetih, galerije su bile krcate, a ljudi zadivljeni pitome pejzaže i beskrajna polja puna cvijeća i sunca.
Rabuzinove slike danas krase muzeje, ali često i dnevne sobe, posebno kod onih koji vole mir i vedrinu.
Njegov je stil, poznat kao naivna umjetnost, pronašao put čak do Japana—tamo ga zovu „poeta prirode”.
Svakodnevicu je često spajao s bajkom, kao kad je pričao o djetinjstvu u Zagorju: „Nisam imao boje, ali uvijek sam imao pogled.”
Kroz njegovu umjetnost osjeća se dah proljetnog jutra, kad se magla tiho diže iznad brežuljaka.
Čak i danas, kad se govori o autentičnosti, Rabuzin je prvi primjer koji pada na pamet svakom ljubitelju hrvatske umjetnosti.
Njegov je potpis lako prepoznati: kružni oblici nalik pahuljama, nebo nježno plavo, polja ritmično poredana kao redovi kukuruza uz seoski put.
Ljepota kod Rabuzina nije kičasta, sve je nenapadno, a opet ispunjava srce radošću—kao kad prvi put zagrizete domaću makovnjaču na obiteljskom ručku.
Nije čudo što ga i danas smatraju jednim od najvećih.
Rabuzinova vedrina i izvorna slavljenje prirode ostaju neprolazni dio hrvatskog identiteta, baš kao i miris svježe pokošene trave nedjeljom ujutro.
6. Dušan Džamonja
Kad netko spomene kiparstvo u Hrvatskoj, teško je zaobići ime Dušana Džamonje. Rođen 1928. u Strumici, a ostatak života proveo na relaciji Zagreb—Vrsar, Džamonja je ostavio trag toliko vidljiv da ga i danas pronalazimo gotovo u svakom kutku zemlje.
Njegovi spomenici, poput onoga na Kozari ili u Podgariću, nisu tek hladni blokovi metala ili betona. To su mjesta na kojima publika, i usred kiše i po zvizdanu, zastane i udahne punim plućima.
Džamonjina djela pršte energijom eksperimenta. Nije volio igrati na sigurno, pa mu je bilo sasvim prirodno spojiti željezo, staklo i beton na način zbog kojeg bi prosječni majstor zanijemio.
Često je govorio kako “svako novo djelo treba zaintrigirati čak i onog tko o umjetnosti pojma nema.” Bio je majstor visokog modernizma, no izvorište mu je uvijek bio čovjek — njegova krhkost, snaga i tvrdoglavost.
Njegov atelje u Vrsaru, s pogledom na more i gust miris lavande, svjedok je bezbrojnih sati borbe s materijalom. Ondje se još može vidjeti rđa na željezu, kapljica voska na podu, a poneka skica na salveti podsjeti koliko su ideje često nastajale usput — uz razgovor i dobru kavu.
Džamonjin umjetnički opus nagrađen je brojnim domaćim i svjetskim priznanjima. Među domaćima postoji izreka: “Ako ne znaš tko je, znaš mu barem spomenik.”
Njegova umjetnost živi i dalje, svakodnevno provocira i inspirira. Džamonja je ostao poznat po britkoj duhovitosti i upornosti koja nikad nije “bacila koplje u trnje”.
7. Oton Iveković
Kada se spomene ime Otona Ivekovića, prvo što svakom tko voli povijest padne na pamet jesu neizbrisive slike iz hrvatske prošlosti. Rođen u Klanjcu 1869., već je kao dječak umjesto uobičajenih šara na školskoj ploči crtao povijesne likove – ono što bi današnji roditelj opisao kao “mladac opsjednut bitkama i kraljevima”.
Njegova paleta bila je šarena poput tržnice subotom ujutro. Potez kista toliko je autentičan da promatrača katkad zaboli želudac od svega što se moglo naći na povijesnom meniju Hrvata.
Svi znaju za djela poput “Dolaska Hrvata na Jadran” i “Krunidbe kralja Tomislava”. Tek kad čovjek stane pred platno, shvati koliko je Iveković živopisno i srčano oživio davne prizore.
Ponekad se čini kao da su Šubići, Zrinski i Gubec srdačni znanci iz susjedstva, toliko su plastično portretirani. Iveković je majstorski spojio hrvatsku težnju za identitetom i ljepotu krajolika.
Često je miješao povijesnu točnost s dozom romantizma. Njegov rad nudi nešto poput vizualne šetnje kroz udžbenik povijesti – s boljom rasvjetom i manje zijevanja.
Dugogodišnje iskustvo, školovanje u Beču, Parizu i Münchenu, te osebujan smisao za detalj pretvorili su svakodnevne motive i dramatične momente u slike koje su i danas magnet za svakog tko bi barem nakratko zavirio u korijene hrvatskog naroda.
8. Lovro Artuković
Lovro Artuković nije tip slikara kojeg zaboravite nakon prvog susreta s njegovim djelom. Rođen 1959. u Zagrebu, ulice tog grada urezale su mu se pod kožu baš kao i svakodnevne scene iz tramvaja ili starih kvartova.
Njegova djela odišu urbanim duhom, ali uvijek s dozom intime—kao pogled kroz prozore naših stanova u sitne noćne sate. On se igra s figuracijom, ali i sa svjetlom i sjenama koje podsjećaju na stare crno-bijele fotografije.
Nije neobično naići na motive koji podsjećaju na strip ili filmski kadar. Jednom mi je netko rekao da svaki Artukovićev portret izgleda kao kadar iz života, zamrznut u pravom trenutku.
Takav pristup lako prepoznaju i oni koji nisu “u likovnjacima”—to je gotovo kao pronalazak poznatog lica u gomili neznanaca. Artuković je svoj talent usavršavao na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, a kasnije ga je rado dijelio novim generacijama kao profesor.
Živi i radi između Zagreba i Berlina, pa mu slike često balansiraju na toj tankoj granici stranog i domaćeg. Djela mu se nalaze u nekim od najuglednijih zbirki, od zagrebačkog Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti do Albertine u Beču.
Ponekad čovjek ima osjećaj da slikari poput Artukovića slikaju ono što mi drugi ne znamo izreći. Njegove slike nisu uvijek lijepe u klasičnom smislu, ali ostave dubok, tihi trag—gotovo kao jutarnja kava na usnama: gorko, ali iskonsko iskustvo.
9. Josip Seissel (Jo Klek)
Josip Seissel, poznat i po pseudonimu Jo Klek, neizostavno je ime kad god se priča o modernoj hrvatskoj umjetnosti. Rođen u Krapini 1904. godine, bio je više od slikara – arhitekt, urbanist, pionir apstrakcije u Hrvatskoj.
Jeste li znali da je njegova “Pafama” iz 1922. prva hrvatska apstraktna slika? Seisselovi radovi uvijek “bodu u oči” drugačijim pristupom.
Geometrijske forme, konstruirani kolaži i kasnije nadrealističke igre – sve je kod njega prožeto neobuzdanom znatiželjom i žarom. Kroz suradnju s pokretom Zenit te oblikovanjem vizualnog identiteta knjiga i časopisa, formirao je jedan posve novi estetski pravac.
Često je spajao logiku urbanista i maštu umjetnika. Možete ga zamisliti kako zamišlja prometnu kartu Zagreba kao svojevrsnu sliku.
Iza njega nisu ostale samo slike, nego i dijelovi grada, urbanistički planovi koji i danas nose njegov pečat – primjerice paviljon Jugoslavije na Svjetskoj izložbi u Parizu 1937.
Seissel je bio profesor na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Njegova djela su sada dio stalne postave MSU-a, a pričati o njemu bez osmijeha i ponosa na domaću avangardu bilo bi gotovo kao ostaviti sarme bez mesa.
10. Marija Ujević
Kad pričaš o kiparstvu, ime Marije Ujević odmah iskoči. Rođena je 1933. u Zagrebu i ostavila je trag na domaćoj umjetničkoj sceni koji se ne može tek tako previdjeti—poput tramvaja koji zapišti kad ulaziš u Draškovićevu.
Nije bila samo kiparica. Radila je i kao profesorica na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti.
Generacijama mladih umjetnika pokazivala je kako prepoznati ljepotu u jednostavnosti i „stišati buku” viška detalja. Danas, kad je sve pretrpano informacijama, to zvuči kao dobar savjet, zar ne?
Ako si ikad šetao Strossmayerovim šetalištem ili prošao pokraj spomenika Antunu Gustavu Matošu ili Miroslavu Krleži, zapravo si sreo njezin rukopis.
Njezini kipovi nisu samo figure od bronce. U njima se vidi osjetljivost prema ljudskoj priči, malo humora, pa čak i ona svakodnevna „gorčina” koju svi ovdje poznajemo.
U zadnjim godinama često se bavila i slikarstvom. Time je dodatno proširila granice svog izraza.
Njezin rad ne privlači samo znalce. Zapravo, teško je ostati ravnodušan kad naiđeš na njezina djela—kao kad zamiriši sarma u haustoru i svi požele barem komadić.
